Home Mozaik Ne treba očajavati – broj kršćana će se prepoloviti

Ne treba očajavati – broj kršćana će se prepoloviti

1990
0
SHARE
Ilustracija

Religija potiče moralnu odgovornost ili moralnu izvrsnost više nego sekularni humanizam, stoga zdravi religiozni ljudi mogu biti motiviraniji za moralno ponašanje. Ipak, to ne znači da oni imaju monopol na moralnost, niti su roboti koji uvijek imaju savršena rješenja za sve moralne dileme.To su samo neka od promišljanja mlade znanstvenice dr.sc. Jasne Ćurković-Nimac sa zagrebačkog Instituta „Ivo Pilar“ koja je na ovogodišnjem Festivalu znanosti u Sinju održala zapaženo predavanje „Religija i moral: Jesu li religiozni ljudi moralniji od nereligioznih i bi li trebali biti?“. U ovim turbulentnim vremenima više nego intrigantna tema.Daju li aktualna istraživanja jasan odgovor na vaše pitanje – jesu li vjernici doista moralniji od „nevjernika“ i bi li to trebali biti?

– Na ovo pitanje nije jednostavno odgovoriti, jer je vrlo teško kvantificirati, odnosno izmjeriti ljudsku moralnost budući da na našu moralnost, osim religije, utječe također i širi društveni kontekst, javno mnijenje, zakonski kodeksi, društvene norme i konvencije, obrazovanje, posebno obitelj i tako dalje.

Diskriminacija ateista

Međutim, ugrubo se može reći da istraživanja u nas i u svijetu upućuju na to da su religiozni ljudi skloniji konzervativnijim i restriktivnijim stavovima na području moralnosti, posebno u području individualne moralnosti, ali se općenito ne može reći da su religiozni ljudi moralniji od nereligioznih, barem ne postoje istraživanja koja to potvrđuju. Neki autori (A. Brooks) ističu da su religiozni skloniji volontiranju, više doniraju u dobrotvorne svrhe, više pomažu beskućnicima, ali oni nailaze na kritike da su njihova istraživanja utemeljena na samopredodžbi.

Zašto i danas u različitim društvima ipak prevladavaju takve predrasude, kako prema vjernicima, tako i (ne)moralu osoba koje ne vjeruju u Boga?

– Istina je, neka istraživanja pokazuju da postoji puno predrasuda prema ateistima i agnosticima, pa se danas čak govori i o diskriminaciji prema ateistima. Tako, primjerice, većina Amerikanaca ne bi glasala za predsjednika ateista. Spremniji su glasati za mormona, Židova ili homoseksualca (Gallup 2007.). Edgell i suradnici došli su do podataka da su Amerikanci manje spremni svojoj djeci dopustiti da se udaju ili ožene ateistom i smatraju ih inferiornijima od muslimana, nedavnih useljenika i homoseksualaca. Zanimljivo je da takvi negativni stavovi prema ateistima uglavnom imaju veze s moralom, odnosno često ih ljudi povezuju s nezakonitim radnjama, smatraju ih materijalistima i hedonistima koji ne brinu za druge. No, to je krivo, jer očigledno postoje moralni ateisti koji ponekad mogu biti i uzor vjernicima.

Generalizacije su uvijek opasne, pa tako i ona koja religiozne ljude smatra fanaticima zato što su se neki fanatici pozivali na vjerska uvjerenja. Isto je na drugim područjima, na primjer, imate akademski odlične psihologe čiji je konkretan život u rasulu. Hoćemo li stoga tvrditi da psihologiju potpuno treba odbaciti?
Sve negativniji stavovi prema homoseksualcima i pobačaju

Znači, predrasude nisu karakteristika isključivo manje razvijenih i nedemokratskih društava? No, kako ste spomenuli na predavanju, čini se da ipak u zapadnoj Europi raste kritičnost prema religiji.

– Gallup je u travnju ove godine proveo istraživanje na svjetskoj razini o tome što ljudi misle o tome utječe li religija pozitivno na društvo. Rezultati su vrlo zanimljivi: u najvećem dijelu svijeta ljudi još uvijek misle da religija ima pozitivan utjecaj na društvo (Sjeverna i Latinska Amerika oko 68 posto, Afrika 76 posto, Azija 60 posto, istočna Europa 54 posto), dok je iznimka jedino zapadna Europa (ono što se nekad zvalo kršćanski zapad) koja je najkritičnija prema religiji i u kojoj čak 32 posto ljudi misli da religija ima negativan utjecaj na društvo, a pozitivan tek malo više, odnosno 36 posto. Dakle, za razliku od zapadne Europe, ljudi u Americi općenito puno pozitivnije gledaju na religioznost i tamo je religija u svojim denominacijama u porastu, a ne možemo reći da je Amerika nerazvijeno ili nedemokratsko društvo.

Iako su neki autori govorili o „sekularizaciji kao mitu“ i „megatrendu duhovnosti i religije“, prije sam mišljenja da će kršćanstvo u Europi imati sve više marginalan utjecaj na društvo jer istraživanja govore da je 1970. u Europi bilo oko 75 posto kršćana a da će do 2030. taj postotak biti prepolovljen. No, ne treba zbog toga očajavati već i dalje zdušno „vjerovati u svoju vjeru“, te promovirati ljudski rast i opće dobro, ono što spada u samu bit religije. Dakle, usredotočiti se na snagu koja dolazi iz poruke religije, a ne brojčanu ili institucionalnu snagu. Na koncu, ranokršćanske zajednice su bile posve marginalne, a ipak su imale toliki utjecaj na tadašnje moćno Rimsko Carstvo.

Kakva je s tim u vezi situacija u Hrvatskoj – razlikuju li se naši stavovi o moralu ateista i vjernika puno više od onih u ostatku svijeta?

Hrvatska nesumnjivo ide smjerom zapadne Europe prema sve većoj sekularizaciji, posebno drugom tipu sekularizacije prema kojemu religija nema bitan utjecaj na društvo, te ljudi sve manje poistovjećuju moralnost i religiju. No, taj trend ne mora nužno zabrinjavati jer, prema istraživanjima, upravo u sekularnim zemljama poput skandinavskih religiozni ljudi više drže do nekih moralnih normi. Odnosno, u tim zemljama oni koji se odluče za religiju, čvršće uz nju pristaju. S druge pak strane istraživanja pokazuju da su se neki stavovi ljudi u Hrvatskoj u odnosu na moral radikalizirali. Tako, na primjer, Europsko istraživanje vrednota koje se u Hrvatskoj provodilo u dva navrata pokazuje da, za razliku od 1999. godine, u drugom intervalu istraživanja, odnosno 2008., više ispitanika ima negativne stavove prema homoseksualcima ili pobačaju. To može imati različite uzroke, kao i taj da su kampanje Pro Life ili LGBT u nekim dijelovima bile kontraproduktivne.

Vjernik nije superjunak

Hrvatska je zemlja dubokih podjela, a jedna od njih je na desne i lijeve, od kojih se u negativnom kontekstu lijevi percipiraju kao „komunjare, ateisti, bezbožnici bez morala“, a desni kao „klerofašisti, zatucani, licemjeri“. Zašto je tome tako i koliko su te ocjene realne?

– Komunizam je bio ideologija koja je zagovarala bezboštvo i ideologija koja snosi odgovornost za brojne zločine, pa nije čudno da ih ljudi povezuju. Mnogi ljudi smatraju istinitim ono što je rekao Ivan Karamazov: “Ako Boga nema, sve je dopušteno!”, pa stoga povezuju ateizam s neodgovornim i beskrupuloznim ponašanjem. Desne se, s druge strane, često promatra kao one koji instrumentaliziraju vjeru u političke svrhe i zatucane, kako vi kažete, u smislu da se ponašaju moralno zbog straha od kazne, no to je vrlo redukcionističko gledanje na moral. To su kritizirali mnogi autori, a L. Kohlberg je to smatrao najnižom, odnosno infantilnom razinom moralnosti. Mislim da su te podjele izmišljene i nerealne i da se zapravo radi o klasičnom trpanju u ladice i etiketiranju kako se ne bi mučili s dijalogom i kako bi se lakše manipuliralo ljudima.

Svjedoci smo kako u nas, osobito političari, za koje se kolokvijalno kaže da ‘ližu oltare’, završavaju u zatvorima, da je mnogo onih kojima je jedna ruka na srcu, a druga u državnoj ili lokalnoj blagajni, da se toleriraju laži i krađe „ako se i narodu dade“…Što to govori o moralnom ponašanju osoba koje su vjernici? Zašto se tako uopće ponaša netko tko je vjernik?

– Neki društveni konteksti potpuno mogu iskriviti moral, što neki zovu „okretanjem pile naopako“, odnosno kada se praksa postulira kao ideal. Tome su posebno skloni mladi ljudi, odnosno ono što svi rade postane „normalno“ pa tako i gotovo moralno opravdano. Međutim, istina je upravo suprotna: to što svi nešto rade ne znači da je i dobro, te su nekad pojedinci sami protiv svih morali krčiti put dostignućima koja mi danas smatramo samorazumljivima. Nisam sigurna da danas u politici imamo takvih pojedinaca. Mislim da politiku treba opet humanizirati, a to opet mogu jedino sami političari.

Vrijeme je za kulturu neslaganja

S druge strane, čini se puno žalosnije kad vjernici ne svjedoče svoju vjeru nego kad humanisti ne svjedoče svoj humanizam, iako se kod oboje radi o nerazmjeru uvjerenja i prakse. Mislim da se vjernike ne treba automatski povezivati s moralom, ništa više nego druge ljude koji zagovaraju neka moralna uvjerenja, a sigurna sam da ih većina ateista ima. Vjernik nije nikakav superjunak, niti ima specijalne moći u području morala, on ima iste moralne dileme kao i ateist, slične novčane, obiteljske i ine probleme s kojima ne zna izići nakraj. Svi dijelimo istu ljudsku prirodu. To što neki nemoralni političar izjašnjava kao vjernik, govori o tome da nije dosljedna osoba, a ne da je nešto pogrešno s vjerom.

U Hrvatskoj se kao kuriozitet spominje činjenica da imamo 87 posto vjernika katolika, oko 95 posto ljudi izjašnjava se religioznima, a na vlasti imamo predsjednika agnostika i premijera ateista.

– Najprije, brojka od 95 posto nažalost ne govori puno. Možda bi bilo bolje da je ta brojka prepolovljena, ali da je situacija u zemlji drukčija. No to ne govori da je religija irelevantna kao društveni faktor, već da je malo vjere u vjernika. Izbor predsjednika agnostika po mom mišljenju je posljedica toga što nismo ni imali baš neki izbor istinskog vjernika s druge strane, pa ljudi nisu ni birali po toj osnovi. S druge strane, pak, izbor predsjednika agnostika također govori da je ljudima sve manje važan svjetonazor, što je zapravo odraz potrošačkog društva u kojemu više toliko ne vlada neprijateljstvo prema religiji, kao u doba komunizma, već prije indiferentnost.

Kako prevladati jaz između nereligioznih i vjernika u Hrvatskoj, koji ima i svoje ideološko uporište, ali se sve više produbljuje i zbog (a)moralnih konotacija? Kako uopće u ovim okolnostima razviti atmosferu tolerancije?

– To je vrlo važno pitanje. Mislim da je ključ u nekoj vrsti moralnog odgoja i takoreći religijskoj pismenosti kojom se razbijaju predrasude, upoznaje druge i svakog čovjeka se gleda za sebe. Ono što mi u Hrvatskoj moramo naučiti je, da tako kažem, „kultura neslaganja“, da imamo različito mišljenje ali da pri tom nemamo latentni stav da drugoga uvjerimo u svoje. Moramo gledati na ono što nas povezuje. Nekome vjera pomaže da bude bolji čovjek, a netko nadahnuće nalazi u nečem drugom. Fanatizam s jedne strane i pretjerani scijentizam s druge su opasni i ne pridonose međusobnom približavanju.

 

M.Cvrtila, slobodnadalmacija.hr /