Home Kolumne Kako je Ivo Baldasar postao rasist

Kako je Ivo Baldasar postao rasist

747
0 Shares

Čini se kako je uzaludno splitski gradonačelnik Ivo Baldasar predvodio gay-paradu, naglašavao svoj tolerantan odnos spram različitih manjina i trudio se predstaviti kao moderan političar širokih pogleda. Sustigla ga je ipak kletva baš kao i njegova prethodnika Željka Keruma, s kojim ga je inače zbog niza razloga veoma teško uspoređivati.

Milorad Pupovac, predsjednik Srpskog nacionalnog vijeća i Samostalne demokratske srpske stranke, zastupnik u Saboru i predsjednik Odbora za vanjsku politiku, proglasio ga je rasistom, pri čemu onaj dodatak “kulturni” nimalo ne umanjuje težinu kvalifikacije. A razlog je Baldasarovo odbijanje da u sklopu Božićnog sajma svoj koncert održe romski trubači iz Makedonije zvani Gypsy Mambo Kočani.

Pupovca je posebno isprovocirala izjava o “palanačkom vašaru”, koji se ne uklapa u zamišljenu urbanu manifestaciju, čime je, kako on stvari interpretira, gradonačelnik trubače iz Kočana diskvalificirao kao “tamo nešto njihovo”, te kao nešto “niže kulture”.

Homogeniziranje manjina

kocani orkestarU svojem odgovoru zatečeni gradonačelnik Baldasar objašnjava kako nema ništa protiv trubača, kako su dobrodošli u drugim okolnostima, ali ta muzika ne spada u Božićni koncert. Objašnjenje je prihvatljivo i logično. Pitanje je samo komu je uopće palo na pamet takve zvukove pozvati na Rivu, na što je, eto, gradonačelnik morao intervenirati, znajući da bi zacijelo time bio pokvaren blagdanski ugođaj vlastitih građana. U pomirljivu tonu on dodaje kako ne želi nikakve svađe ni sukobe i poziva svojega kritičara na prijateljski susret.

Pupovac se, međutim, ne da, on stvari zaoštrava do kraja, podučava gradonačelnika kako je osporeni glazbeni sastav “vodeći balkanski trubački orkestar sa svjetskom reputacijom” te krajnje bezobrazno citirajući poslovicu s “malomišćanskog pazara”, što bi trebao biti odgovor na “palanački vašar”, opominje kako je kad pojedeš nešto prljavo (izbjegavam doslovan citat) preče ništa ne govoriti nego oprati usta.

Ovdje zapravo imamo posla s dva mentaliteta, koja ipak ne želim generalizirati. Jedan koji je pomirljiv i uvijek spreman na ispriku i drugi koji je drzak, nasilan i koji ima potrebu uvijek drugima držati lekciju i ocjenjivati što je ispravno, a što nije. No, možda bi ova pomalo bizarna razmjena mišljenja bila tek sitan incident da se ne uklapa u nešto šire i nešto dublje političke tendencije koje osjećamo posljednjih mjeseci i godina. Primjetno je tu u prvom redu nastojanje da se homogeniziraju nacionalne, ideološke, seksualne itd. manjine protiv navodno tinjajuće “konzervativne revolucije” u većinskom narodu.

Milorad Pupovac nastoji se afirmirati kao vođa ne samo srpske nacionalne manjine već kao vođa svih manjina, nastojeći tako demonstrirati tobožnju širokogrudnost, a u biti samo osnažiti svoju poziciju, potvrđujući Josipovićevu ocjenu o “etno-biznisu” i o kontinuiranom podgrijavanju nacionalnih “tenzija niskog intenziteta”. Nedavno je sa saborske govornice, zatraživši prekid zasjedanja, pročitao jedno anonimno pismo upućeno Nedžadu Hodžiću, zastupniku bošnjačke manjine u Hrvatskom saboru, u kojemu se Hodžića vrijeđa na nacionalno-vjerskoj osnovi i tjera u BiH. Pupovcu je to anonimno pismo poslužilo kao dokaz o ugroženosti manjina, o bolesnom stanju u društvu i o mržnji koja dolazi zna se s koje strane, ne dopuštajući mogućnost da je mogla biti riječ o čistoj provokaciji i podvali, kakve su se događale još tamo od devedesetih, od miniranja židovskoga groblja, preko dojava o miniranju dvorane u Istri zbog neodržavanja Thompsonova koncerta do prijetnja ministru Željku Jovanoviću.
Teorija ugroženosti

Pupovac je također teatralno tražio prekid zasjedanja Sabora kako bi se raspravilo o vrijeđanju na nacionalnoj osnovi na HTV-u, što se nakon brižljive istrage pokazalo kao netočno, on sve češće govori o sprječavanju povratka i o kampanji protiv Srba, u čemu mu se pridružio i patrijarh Irinej govoreći o progonu ćirilice kao paravanu za progon Srba. Nedavno je SDSS, s mirisom stare kuhinje, priopćio o prijetnji smrću, također anonimnoj, upućenoj njihovu predsjedniku. Ugroženi Pupovac, koji o državnom trošku kupuje skupe automobile, osniva banku, izdaje nimalo prijateljski i miroljubivo raspoložene novine, samouvjereno polemizira s predsjednikom države, drži lekcije gdje god i komu god stigne, neprestano nastupa na državnoj televiziji… nije se osvrnuo na negaciju hrvatske manjine u Srbiji od strane predsjednika Nikolića i još prijeti o povratku u devedesete. A baš je ta teorija o sveopćoj ugroženosti i poslužila kao platforma za agresiju.

Po ekranima, dvoranama i kafićima svjedočimo o pravoj kvazikulturnoj ofenzivi s istoka s nepodnošljivom glazbom prilagođenom pijanim raspoloženjima i s još gorim filmovima i serijama u sklopu očito programa kulturno-jezične asimilacije Balkana u jednu jedinstvenu kulturno-političku cjelinu. Taj se program sustavno s nemalim uspjehom uz veliku financijsku i medijsku potporu realizira korak po korak. Baldasar je, možda i nehotice, omeo taj program i našao se na žestokom udaru. Lisica se naljutila zato što se jež pod njezinim naletom skupio u bodlje.
JOSIP JOVIĆ, slobodnadalmacija

Da li je Baltasar bio u pravu ili nije – prosudite sami:

 

0 Shares