Home Iz zemlje ‘U Kninu su mojeg oca osudili na doživotni zatvor zbog veleizdaje, a...

‘U Kninu su mojeg oca osudili na doživotni zatvor zbog veleizdaje, a mene na smrt vješanjem’

1448
SHARE
Foto: Jutarnji list (EPH)

U predstavi ‘Pad Vukovara’, koja je sinoć imala premijeru u ZKM-u, glumac i hrvatski branitelj iz miješanog braka igra jednog od glavnih likova – heroja Vukovara Milu Dedakovića Jastreba

Piše: Ivan Živković Jutarnji.hr

U mojoj obitelji ima nas svakojakih. Na primjer ja, ja još uvijek nisam “puknuta”, ja sam neuredna štreberica koja pleše balet. Mama je “puknuta”, soba joj miriše po terpentinu i slika crnom bojom u crnoj odjeći da se ne vide mrlje, ona je dakle… slikarica. Tata je “puknut, puknut”. Skače u nekom kazalištu i viče prema publici, “kesi” se u filmsku kameru. Čovjek je glumac. Baka… nekadašnja reli vozačica i planinarka, nema pojma kako se peku kolači, ali svaki izlet u prirodu toliko puta ispripovijeda da je za vječno pamćenje. Teta se u udruzi Roda jako brine za male bebice koje su rode donijele u Zagreb. Bratić Ivar, ne znam zašto ga zovu Ajvar – možda zato što je uprljan ili je žestok hokejaš… baš je sladak. Bratić Marko čak je i državni prvak u biciklizmu, a onaj drugi bratić Marko, glavom i bradom Marko Lasić, zvan je Nered. Sestrična Dana izvodi salto i stojeve po kući. Tetak Damir je vrijedan te puši cigarete. A djed je negdje… u šetnji.

Ima nas još, al’ i ovo je dosta za početak.

Maura Zanze Beader 6a

Mozaik života

Maura je kći Milivoja Beadera iz prvog braka. S ovim sastavom je svojedobno osvojila drugo mjesto na Lidranu. Danas joj je 19, studira stomatologiju. Sastav je Milivoj isprintao pa ga magnetom pričvrstio na vrata frižidera gdje s drugim fotografijama i isječcima čini mozaik njegova života. Uz sastav je i Maurina fotografija. Tu su fotografije njegove Vesne i njihove malene Zoje. Zoji su 4 godine, jako je živa, turbo mašina na tisuću okretaja. Ispod novinskog isječka s riječju “OBIČAN” fotografija Milivoja i najboljeg mu prijatelja Siniše Labrovića. “Bez njih dvoje ne bih mogao dalje. Kad bi mi se raspao ovaj brak s Vesnom ili prijateljstvo sa Sinišom, i ja bih se raspao u krhotine”, emocionalno se otkriva Milivoj. Tu je još fotografija mlađe mu sestre Marice i stara, crno-bijela fotografija majke mu Kaje koja je umrla od karcinoma kad je Milivoju bilo 18. Crna vijest brzojavljena mu je u kasarnu u Karlovcu gdje je tada služio JNA. I Arsen je među fotografijama s Beaderova frižidera.

Posjetio sam ga u ovom tjednu pred sinoćnju premijeru predstave “Pad Vukovara” u ZKM-u, redatelja Mirana Kurspahića, koja je nastala prema originalnim dramatičnim vojnim i političkim transkriptima. U predstavi glumci igraju glavne likove iz tih transkripata: Franju Tuđmana, Jožu Manolića, Mladog i Starog Jastreba… Beader igra Milu Dedakovića, zapovjednika obrane Vukovara, ratnog heroja kojeg vlast u Zagrebu optužuje za veleizdaju pa ga zatvaraju te mlate i maltretiraju. Pred premijeru je jako uzbuđen jer Vukovar doživljava kao kolektivnu traumu, a i sam je bio dobrovoljac pa tukao prvu liniju kod Drniša.

Život Milivoja Beadera neiscrpna je priča. Kad god zaroni u sjećanje, uvijek će izvući ispovjednu dramu. Onu o kompleksnom odnosu koji je imao s ocem Jovom, koja ga je cijelog života najviše od svega tištila, brutalno je iskreno i potresno, kao sukrvicu s pluća, ispljunuo u filmu “Pismo ćaći” koji je osvojio Zlatnu arenu na Pula film festivalu.

Snažnu želju da bude glumac Milivoj je osjećao još u školskim danima u Drnišu.

“Na prvi prijemni izašao sam sa 19, a zadnji sa 28. Svake godine sam izlazio, a poneke godine i više puta u par gradova: Zagrebu, Splitu, Sarajevu i Beogradu. Prvi put sam izišao odmah nakon srednje škole. Spremao me moj profesor iz hrvatskog u Drnišu preko kojeg sam se i zakačio na dramsku sekciju. Bio sam šest godina u toj sekciji i vodio razne manifestacije: 1. Maj, Dan Republike i tako to. Kako nisam uspio upisati Akademiju, bio sam prisiljen studirati nešto drugo, što me uopće nije zanimalo. Prvo sam bio na šumarstvu, a onda sam se prebacio na ekonomiju. Taj studij je bio očev uvjet da bi me uopće financirao u Zagrebu. Čak sam i apsolvirao, ali nikad nisam diplomirao. Mrzio sam taj studij! Kako je kulminirao moj sukob s ocem, nakon čega me prestao financirati, odmah sam odustao od ekonomije i počeo konobariti po Zagrebu. Kad sam upisao Akademiju, indeks s ekonomije sam ritualno zavitlao kroz prozor.”

Dekada neuspjeha

Prošao je cijelu dekadu neuspjeha na prijemnim ispitima, ali je tvrdoglavo išao sve do 11. puta kad je napokon primljen.

“Spremali su me Fabijan Šovagović, Vlasta Knezović, Mujo Nadarević, Rade Šerbedžija i Božo Alić iz vremena kad je bio veliki glumac, prije ove njegove tužne faze. Visio sam u kazalištima. Gospodu Glembajeve u Gavelli zbog genijalnog Rade Šerbedžije gledao sam 11 puta. Stalno sam se muvao i po kazališnim birtijama i ondje upoznao sav taj svijet. Gavellina birtija bila je centralna boemska birtija u to vrijeme. Pohodio sam i kavanska jutra poezije gdje bih i recitirao. Tu su me zamijetili moj profesor Durbešić i Šerbedžija, iako me s Radom tek poslije povezala Vlasta Knezović koja me za prijemni spremala godinu prije nego Rade. To spremanje s Radom preraslo je u jedno druženje koje je za mene bilo jako upečatljivo. Priprema je trajala dva ili tri mjeseca, a nalazili bismo se po par puta tjedno. Činili smo duge šetnje po Zagrebu, često oko Krležina Gvozda i nadugo pričali o glumi. Zapinjali smo i po birtijama. Dva ferala bila je čuvena birtija u kojoj smo pili, tamo su se i održavala ta jutra poezije. Više je nema, a bila je u Preradovićevoj, blizu ulaza u kojem su živjeli Rade i Božidar Alić. U svim tim godinama šest ili sedam puta ulazio sam u uži izbor, no svaki put bih tijesnim većinom glasova u komisiji otpadao. Te godine u Splitu je u uži krug ušlo sedam muških, a primilo ih je šest. Jedino mene nisu uzeli. Stajao sam ispred te liste i plakao. Te godine kad sam upao sam sam se spremao. Odlučio sam da ću biti glumac i nikad nisam odustajao od te ideje. Godinama sam u užem izboru gledao kako često biraju lošije kandidate. Ja sam po prirodi uporan, tvrdoglavo uporan i rekao sam: ‘Dolazit ću ovdje sve dok imam pravo na ovaj prijemni!’ Kad ne bih uspio, prvo bih upao u nezadovoljstvo i depresiju, ali onda bi se oporavio i bio još jači u želji i upornosti. Jako puno godina mi je otišlo na te neuspjehe, deset godina, ali onog trenutka kad sam primljen, to sam doživio kao veliku i konačnu pobjedu i više nisam osjećao nikakvu ljutnju prema nikome. Upao sam na zadnjem prijemnom na koji sam imao pravo jer je tad dobna granica poviše koje nisi mogao pristupiti bila 28 godina za muškarce. Te godine prvi su put iz komisije izostala dva člana koji su uvijek bili protiv mene i konačno sam uspio.”

Na kraju na Akademiji nije ni diplomirao, taj komad papira u konačnici više nije smatrao važnim.

“Ostala su mi još dva ispita i diplomski. Tad diploma još nije bila uvjet za zaposlenje. Bivša žena mi je ostala trudna i dobio sam poziv iz splitskog HNK. Skupili smo se i preselili. Ne mogu reći da me na toj akademiji nisu ničemu naučili, ali mogu kazati da sam jako malo toga tamo stekao. To što sam naučio mogu zahvaliti tek nekolicini ljudi. Prvenstveno sam zahvalan dvojici profesora koji su me podržavali sve te godine, Izetu Hajdarhodžiću i Tomislavu Durbešiću.”

No, prije tog posljednjeg 11. uspješnog prijemnog, Beader se prijavio u gardu pa otišao na front.

“U jesen 91’, kad je pao Drniš, bio sam u Zagrebu. Otac je kao prognanik završio u hotelu Medena kod Trogira. Kad sam čuo Mladićevu izjavu da je Drniš ‘stoletni srpski grad’ i da će ‘ptice ponovo pevati srpski’, u meni je puklo. Okupilo se društvo drniških studenata u Zagrebu i prijavili smo se u gardu. To su bili moji prijatelji iz djetinjstva. Nisam tad na to gledao na političkoj razini, nego prvenstveno kroz to da je netko došao u moj grad i iz kuća protjerao ljude koji su tu živjeli. Proradio je neki inat u meni i otišao sam ratovati. Grozno je iskustvo kad ti netko okupira dom. Dolje sam s bojišnice, s Moseća, kroz dalekozor gledao svoju zgradu u Drnišu, svoj stan u njoj, a nisam im mogao pristupiti. Bio sam nekih devet mjeseci u jedinici koju su nazvali studentskom postrojbom. Poslije je Tuđmanovim ukazom ta jedinica ukinuta i studenti su vraćeni na fakultete pa je to bio i kraj mojeg ratovanja.”

Milivoj je iz miješanog braka: otac mu je bio Srbin, a majka Hrvatica.

Preko četnika do kokoši

“S druge strane su bili i ljudi koji su nosili isto prezime kao i ja i sigurno su mi bili u rodu, iako ih nisam osobno poznavao jer je moj djed davno otišao iz sela Žitnić u Drniš. To je rat i tako se u njemu posloži, što možeš, pucali smo jedni na druge: Beaderi na Beadera, Beader na Beadere.”

“Bila je prva linija s puno pucanja, ranjenima, mrtvima. Najj… je bilo u akciji Nos Kalik, koja je bila preteča oslobođenja Miljevaca. Ja sam bio u diverzantskom vodu. Prvo smo čamcima Krkom išli do Kalika. Onda smo se iskrcali i uslijedio je žestoki obračun s ranjenima i mrtvima na obje strane. Poginulo je par naših i 15-ak njihovih. Tu smo noć slavili pobjedu i pili, a ovi su odmah pred zoru krenuli u protunapad, iznenadili su nas i jedva smo izvukli živu glavu.”

Je li ti u tim borbama poginuo netko blizak?

“Ginulo se, ali nije da mi je poginuo netko od prijatelja ili netko uz mene.”

Jesi li ubio nekog u tim pucnjavama?

“Ne znam. Pucali smo rafalno, kao što se pucalo i po nama, i ne znaš tko je od čijeg metka u tom kaosu pao. To je bilo tako: ili mi ili oni. Nisam nikad mislio da ću završiti u ratu s puškom u rukama, ali tako se dogodilo i jeb…”

“Prvu liniju smo držali u Pakovom selu i hrana iz nekog razloga nije stigla do nas. Mi u Pakovom više nismo imali što jesti i onda smo totalno poludjeli pa otišli u Žitnić koji su držali četnici krasti kokoši. Bili smo ja i još dva prijatelja. Prvo smo morali nezapaženo proći pored naše straže, proći naše minsko polje, pa njihovo i onda njihovu stražu. Njih dvojica su držali stražu, a ja sam u kokošinjcu tamanio kokoši. Kad su mojem ocu to pričali ta dvojica, on se skoro onesvijestio. Ćaća i ja smo za njih bili izdajice jer nismo prihvatili njihovu stranu. Takve su najviše mrzili. U Kninu su mojeg oca osudili na doživotni zatvor zbog veleizdaje, a mene na smrt vješanjem.”

“Kad je Drniš u Oluji oslobođen, ja, ćaća mi i kum mi Milan Pleština smo odmah, već 11. 8., otišli u Drniš. Stan nam je bio polomljen, cijeli u kršu, a u spavaćoj sobi, poviše bračnog kreveta, ostavili su grafit ispisan na ćirilici: ‘Jebat ćemo vam majku ustašku!’ Onda smo otišli u staru kuću, gore prema gradini. Spremili smo janjetinu, izvadili neko loše slatko vino koje smo našli u našem podrumu i zasjeli za stol u dvorištu. Kako smo odmicali s ispijenim vinom, ta idila u odnosu mene i ćaće brzo se vraćala na staro pa je sve prešlo u žestoku svađu koja je završila tako što sam cijeli stol prevrnuo. Letjela je i janjetina i vino. Tad je ćaća Milanu rekao rečenicu koja stoji na početku filma: ‘Jedino dobro na njemu je što ne puši’.”

Beader je s Akademije otišao živjeti u Split.

“Rade Perković me pozvao dolje. On je u HNK bio intendant prije Mani Gotovac. U Splitu sam dobio stalnu plaću i stalni kazališni angažman, što bi u Zagrebu u to vrijeme morao čekati. Poslije je došla Mani i napravila vrhunski teatar. Dobio sam i neke uloge koje u Zagrebu tada na početku karijere sasvim sigurno ne bih bio dobio. U Splitu sam stasao, dobio iskustvo, glumački se formirao. Danas neke moje kolege napadaju to razdoblje kad je Mani bila intendantica, s čime se ja ne slažem i mislim da je to jedino kvalitetno razdoblje tog kazališta od rata naovamo. Dovodila je vrhunske redatelje i s predstavama smo gostovali po cijeloj Europi. U Split je vratila i Paola Magellija. Dolje smo se Paolo i ja upoznali, zbližili i sprijateljili. On je izuzetno utjecao na mene u mojem glumačkom formiranju, načinu rada, razmišljanja. Našli smo se i u ideološkim shvaćanjima. Za mene je on najveći redatelj s kojim sam radio. Igrao sam u njegovoj predstavi koju je režirao po Trilogiji Cigle, Ptičice i Festivali od Filipa Šovagovića. Tu sam s njim zasnovao jedan odnos koji je za mene i dan danas izuzetno važan. Ma nije on samo za mene takva veličina, nego i za mnoge moje kolege po brojnim gradovima koji su s njim napravili svoje najveće uloge. Sa zadnjom predstavom ‘Žena’ Josipa Kosora u HNK je pokazao da je još u formi kazališne imaginacije. Uz to ima neviđeni radni elan. S njim se radi dok se ne padne s nogu, a onda se ide u birtiju i tulumari. Posjeduje životinjsku energiju.”

Nakon Mani Gotovac

“U Splitu sam se i razveo pa postao cimer s Damirom Karakašem. Dolje je tada bio i Siniša Labrović. Uz njih sam se družio s Pleštinom, Ivoševićem i Srdelićem. To je bila moja ekipa, strašna ekipa. Karakaš i ja unajmili smo stan u getu, najgoru moguću rupu na par etaža s drvenim podovima u koju su svi svraćali i tulumarili. Opako se tulumarilo i u kazališnoj birtiji koju smo zvali Talog. Tamo se ostajalo do jutra. Boris Dvornik je ondje visio s nama, dolazili su i TBF-ovci… Sjajno je bilo to razdoblje. Smjenom Mani Gotovac i padom cijele te ideje teatra koju je ona provela ja se dolje više nisam mogao zamisliti pa sam se vratio u Zagreb.”

U Zagrebu je prvo igrao u ITD-u, a potom ušao u stalni angažman u ZKM-u. Onako dinarski stasit i ćelav upečatljiva je teatarska pojava. Tomislav Čadež jednom je napisao da među zagrebačkim salonskim glumcima djeluje kao Conan barbarin. Taj Beader barbarin, mrki, ćelavi i naizgled strašni, s koktelom teških i prošvikanih iskustava, ipak iznutra sam sebi na neki način, toj svojoj vanjštini, izgledu opakog frajera i svim traumatičnim iskustvima, uporno emotivno proturječi. Kao da sam sebi, onom vanjskom, iznutra pjeva: “Ja nisam taj”.

Preneseno uz dopuštenje  Jutarnjeg lista (EPH)