Home Aktualno Zaposlenik DIV-a progovorio o uvjetima rada u tvornici; “Tvornica u Kninu je...

Zaposlenik DIV-a progovorio o uvjetima rada u tvornici; “Tvornica u Kninu je tiha smrt ovog grada”

2176
SHARE

Mirko Ković, jedan od zaposlenika tvornice vijaka DIV u Kninu, progovorio je o stanju u tvornici.

Prisjetimo se,  29. travnja oko 11:08 sati od Hitne medicinske pomoći Šibenik zaprimljena je dojava da su u tvornici samoborske tvrtke u Kninu teže ozlijeđena dvojica radnika kojima je, tijekom pružanja medicinske pomoći u bolnici u Kninu, konstatirana smrt u 11:50 sati. Velika tragedija u DIV-u, poginula dvojica radnika; Probali smo reanimirati radnike ali nije bilo opreme.

Status Mire Kovića prenosimo u cijelosti:

“OSVRT na DIV-ovu tvornicu vijaka u Kninu

Inače sam nesklon pisanju ovakvih osvrta na javnim mrežama, ali kao jedan od mnogih svjedoka smrti kolega Dragana Orlovića i Žarka Sarića osjećam potrebu da javno iznesem stav o uvjetima rada u tvornici vijaka DIV Knin u kojoj radim od 14.07.2014. kao kontrolor kvalitete završenog proizvoda, kao i stav o samoj tvornici.

Nesreće se događaju, nesreće se mogu dogoditi dok mirno šećete ulicom ili parkom; to nije sporno. Ali neke nesreće se mogu spriječiti ili barem pokušati spriječiti, a toga ovdje nije bilo niti u pokušaju. Ovdje se jednostavno dogodilo da su godine „javašluka i nemara“ došle na naplatu. Opet. Neodgovornost prema pojedincu, neodgovornost prema društvu, neodgovornost prema gradu i neodgovornost prema njegovoj prirodi i okolišu.

Tvornica u Kninu je ne-do-vr-še-na. Jedna ogromna prostorija u kojoj se vijci kuju, termički obrađuju, galvanski pocinčavaju, pakiraju, spremaju na skladište i utovaravaju u kamione; obložena limom i bez ventilacije. Zamislite u toj jednoj ogromnoj prostoriji (a to su sve plave hale koje se vide s kninske tvrđave) gusti bijeli smog od strojeva za kovanje koji ujedno stvaraju i ogromnu buku, vrućinu dviju peći za kaljenje i isparavanja kiselina s linija nove galvanizacije (koje na osjet kad blizu njih prođete paraju nosnice), zujanje viličara sa sanducima od dvije tone, buku kod iskretanja tih dviju toni vijaka u metalne bunkere iz kojih se pakira… I sad zamislite u toj velikoj prostoriji određen broj radnika, neću nagađati koliko, bez ikakve zaštite sluha, očiju i dišnih puteva, u prosjeku 170 sati mjesečno, 2040 sati godišnje. Ukupno 85 dana, udah-izdah; udah-izdah. Samo u trlišima, bez obuke što učiniti u kritičnim situacijama, uz konstantu politiku firme nad svojim glavama: sve je na normu, sve je hitno, sve se mora brzo napraviti. Radnike čije su plaće opterećene destimulacijama i prijedlozima kazne kad se negdje pogriješi: „prodati radnicima škartnu količinu vijaka“ ili „neka poprave o svom trošku“. Razbacani strujni kablovi, radni kontejneri pokraj starih tvikovih zgrada u urušavanju kroz koje radnici prolaze na posao; s posla; na pauzu; s pauze, pokvarene dizalice, jeftina oprema, jedna godišnja protupožarna vježba kad se zapali bačva s drvima pred pauzu za marendu. Tri smrti u posljednjih sedam godina, po mom pamćenju dva odsječena pa ponovno prišivena prsta, udaranje viličarom, metalna šipka iz stroja koji radi posred oka… Sve je to kninska tvornica, pa i mnogo više.

Kninska tvornica je i odraz društva. Kninska tvornica je i politika društva.

Za ovakve uvjete rada i politiku poslovanja nije kriv njen vlasnik Tomislav Debeljak. Tomislav Debeljak je Tomislav Debeljak. Tomislav Debeljak bi bio Tomislav Debeljak i da radi u Samoboru kao automehaničar za tisuću eura mjesečne plaće.
Ali vidite, netko je dao Tomislavu Debaljaku tvornicu u Kninu za cijenu jednog stroja, netko je dopustio Tomislavu Debeljaku da izgradi plave hale na mjestu gdje bi se po prirodi stvari trebao razvijati centar grada, a ne stajati tvornica metalske industrije, netko je sa svojom svitom rezao vrpcu na otvaranju novog pogona, netko je kao premijer RH sa svojom svitom šetao tom tvornicom i divio se njezinim nevidljivim unutarnjim zidovima, na kraju krajeva netko je i kao gradonačelnik Knina hodao između istih tih zidova. Hodali su svi oni zajedno na dan oslobođenja predstavljajući nam valjda našu pobjedu u obliku tvornice koja ubija i truje ljude; kao da eto jadni, prije nismo imali tvornice i prije nas nisu trovali i ubijali. Ali, sad smo slobodni. Napokon.

Na kraju krajeva kriv sam i ja, kriv što prihvaćam politiku „šutnje“, status quo i što trebam vidjeti nečiju smrt da bi javno napisao što mislim. Pa evo; mislim i ovo:

Većina ljudi s kojima pričam o ovom problemu kažu mi „ali tamo radi trenutno puno ljudi“ (točnije 464); „šta ćemo sa nezaposlenim“, „grad će propasti“, „puno obitelji ovisi o samoj tvornici“ itd. itd. Ali ja mislim i kažem da tvornicu u Kninu treba zatvoriti. Tvornica u Kninu ništa nije dala ovom gradu. Tvornica u Kninu je tiha smrt ovog grada i rak koji treba odstraniti. Tvornica u Kninu je odraz neuspjeha ovog društva iz vremena slavnih pretvorbi i privatizacija. Kninska tvornica nije spriječila iseljavanje stanovništva, što više čak ga je i potaknula. Kninska tvornica nije uspjela zadržati mlade i progresivne ljude koji su imali volje raditi u njoj. Kninska tvornica spriječava mogući infrastrukturni razvoj grada. Kninska tvornica truje ljude, okoliš i podzemne vode, čije će se posljedice tek vidjeti u narednim godinama.Kninska tvornica je politički poligon i prodana priča „socijalnog mira“. Kninska tvornica ubija dostojanstvo njenih radnika. Kninska tvornica će propasti sama od sebe tek kada ubije organizam kojim se hrani, a organizam su građani ovog grada i grad sam.

Nikada nije kasno.”